Another one Bites The Dust..

Oduvijek sam mastala o necem „vise“. Uvijek sam voljela promjene, uvijek sam zamisljala „nesto bolje“.

Kad sam imala 14 godina, secuci ulicama svog grada zamisljala sam kako secem Liverpoolom i pricam engleski (i dobro, kako ce se iza coska pojaviti Michael Owen i pasti na koljena predamnom  ;D).

Kad sam imala 15 godina bila sam uvjerena da cu studirati engleski.

Sad kad vrtim film, oduvijek sam bila „nocna ptica“ i oduvijek mi je najvise odgovaralo ici spavati u gluho doba noci/ranog jutra. Taman na +7 ili 8 sati od CETa ;)

S Kanadom sam pocela koketriati 2008. Na forumu citati o Working Holiday visi, o Skilled Worker programima i sl.. Kada sam je spomenula tada decku a danas muzu, njemu se ideja nije svidjela.. Meni se nije svidjela ideja zivota bez njega, pa sam se poklopila usima i pustila istrazivanja. Ponekad bih, s vremena na vrijeme, skicnula sto se dogadja s imigracijom u Kanadu, dodatno se obeshrabrila postrozavanjem kriterija, i prepustila hrvatskoj svakodnevici.. Da, ne sramim se priznati da tada zaista nisam bila niti dovoljno odlucna niti dovoljno hrabra.

Medjutim, prolazile su godine, zivot je zurio dalje, kriza je u Europi rasla (iako, moram priznati da smo se mi s nasim poslovima i nasim radnim mjestima do nedavno jako dobro drzali), na svijet smo donijeli bice za ciju smo buducnost odgovorni iskljucivo i jedino mi.

Dosli smo do zida pred kojim nam je postalo kristalno jasno da nam ovdje, na nasoj rodnoj grudi, nece biti bolje. Bit ce samo jos gore. U nedogled.

Muz, doduse, samo zeli bolje uvijete, bolju placu. Njemu nije problem raditi k'o mazga, ali za taj rad zeli biti i placen. Sto ovdje nije. Nedavno se dogadjalo da radi 14 i vise sati dnevno a da za to nije placen.

Ja, uz istu stvar kojoj i on tezi, to ipak gledam i iz neke drugacije, dublje pespektive. Mene strasno smeta mentalitet, politika, mediji, besperspektivnost. Ne znam na koji nacin da ovdje odgajam dijete, kojim vrijednostima da ga poucim. Ma, sve me smeta, osjecam se potpuno izvan ovog drustva i okoline, osjecam kako me sve to gusi i kako je pitanje vremena kada cu popucati po savovima.

Eh, sad, hocu li se povuci u sebe i njihati se u nekoj ustanovi s rukama zavezamim u kosulju, ili artiljerijom pucat' po Markovom trgu, tko to moze znati :D

Srecom, i muzu je dosta. Rekli smo – IDEMO!!

Obzirom da sam neko predznanje o Kanadi i programima imigracije vec imala, nisam krneula od gole nule; no unatoc tome, trebalo je puuuuuno truda, surfanja, citanja, otvaranja linkova, ispitivanja po raznim forumaima i fejs grupama da slozimo kockice.

Ukratko, imali smo dvije opcije:

Ili ganjati LMO (sto znaci, iz Hrvatske naci poslodavca koji je u mogucnosti zaposliti stranog radnika, i to ne na bilo koju poziciju, vec na skilled poziciju koja znaci da nakon xy mjeseci mozemo aplicirati za Permanent Residnece), sto je u principu jako tesko ako nemate neko zanimanje koje je u Kanadi jaaaaako trazeno i deficitarno.

Ili pripremiti gomilu novca, zivaca i nadasve strpljenja pa pokusato preko nekih provincijskih programa odmah upecati taj famozni Permanent Residence.

Od te druge opcije mnogi su nas odgovarali, jer je skupa i dugo traje, i svakim danom se sve vise zatvaraju njena vrata i postrozuju kriteriji.

Nama je sve to bilo jasno, i slali smo resumee diljem Kanade i trazili smo LMO. Bezuspjesno.

A onda se pojavio tracak nade....