Morden, MB

Morden Driven Initiative

U moru blogova i foruma koje sam iscitala u „projektu Kanada“, sasvim slucajno sam na canada visa forumu nabasala na temu o imigraciji u jedan maleni gradic u Manitobi..

Nisu trazili bogznasto, samo popunjen formular, resume, presliku putovnice i IELTSA (kojeg ja cak nit nisam imala).

Citala sam temu na forumu i bila poprilicno obeshrabrena, jer je ispadalo da nikome ne odgovaraju i da su od 200 poslanih upita odgovrili tek jednome.

Al opet, s druge strane, mislim si, ne placa se nista, ne traze me nista izuzev malo vremena za ispuniti application form; pa zaista nemam sto izgubiti.

Procitali smo sve o gradicu. Pogledali slike. Videe. Prosetali se uz pomoc Google mapsa gradom. Cak je i Youtube bio koristan s nekim materijalima koji su stavljeni na njega.

Gradic je divan. Hajmo pokusati.

Kasno navecer 26.12. po CET vremenu u mailu saljemo potrebne dokumente, uz iznimku IELTS rezltata, ali uz izjavu da cu ga polagati cim stignem (ja sam glavni aplikant obzirom da imam diplomu)

Odmah dolazi automatizirani odgovor da je osoba zaduzena za imigraciju na godisnjem i da ce nasa aplikacija biti pregledana iza 6.1. kad se ona vrati.

Nastavljamo dalje s istrazivanjem i slanjem resumea kao da nismo nikuda aplicirali.

Sve vise i vise pocinjem misliti da od toga zaista nece nista biti, jer, hej, ZASTO bi pobogu gradic od 8000 stanovnika htio bas nas..

6.1. predvecer po CET stize mail od sluzbenice zaduzene za imigraciju u Morden s upitom kada bi mi odgovarao Skype interview. Sok i nevjerica, no i dalje vrlo prizemno mislimo kako to bas nista ne mora znaciti.

Intervju je dogovoren za 9.1. u 21.30 CET. Ignoriram tu cinjenicu sve do tog cetvrtka. Trema je uzasna. Pa nikad ni sa kime nisam pricala preko Skype-a, a kamoli imala intervju. Citam opet o gradu, trazim podatke o bas svemu, ukljucujuci i ocne klinike.

Intervju je trajao gotovo sat vremena. Bio je ugodan. Pitanja su se odnosila uglavnom na moje obrazovanje, radno iskustvo, zasto smo odabrali Morden i zasto mislimo da ce nam tamo biti dobro, gdje se vidim za 5 godina i sl.

Mene je fasciniralo koliko su neke stvari njima u Kanadi nepojmljive. U jednom sam trenu pocela pricati o stanju u drzavi, o tome kako unatoc poslu ne mozemo biti sigurni hocemo li imati dovoljno novca za platiti rezije i troskove zivota jer place kasne i poslodavci ne placaju posteno. I vidim u zeninim ocima i izrazu lica da ona uopcene razumije o cemu ja govorim. Da je to nesto s cime se nikada nije susrela i u sto se uopce ne moze uzivjeti. Ono, kako to mislim, nismo placeni za svoj rad?!

:(

Tuzno.. mislim, tuzno za sve nas.

Na kraju razgovora kaze mi da ce se kroz mjesec dana odrzati sastanak njihovog odbora i da ce nam nakon toga javiti odluku odgovaramo li profilu radne snage koju Morden treba ili ne, te cemo ovisno o toj odluci dobiti (ili ne) pozivno pismo za exploratory visit.

Dani se vuku. Mi u medjuvremenu trazimo dalje, usavrsavamo Resumee, gledamo razne provincije, muz je gotovo i zaboravio na Morden, pocinjemo se pitati je li uopce pametno ulagati toliki novac i toliko vrijeme u gradic od 8000 stanovnika.

Stizu lose vijesti, Kanadjani se bune na temporary foreign workers, izbija afera s nasim naftasima na sjeveru Alberte, govori se o postrozavanju uvijeta i ogranicavanju trajanja privremenih radnih dozvola, povecava se vrijeme cekanja na LMO..

NITKO ne odgovara na nase mailove s Resumeima, iako su prema misjenju mnogih osoba super napisani..

I onda, 14. 2. U popodnevnim satima po CET vremenu stize mail od Mordena koji glasi: CONGRATUALTIONS!

:D

Dobili smo pozivno pismo za exploratory visit i pismo potpore grada Mordena za nominaciju u Manitoba Provintial Nominee Program :)

Da, mi sad moramo odletjeti tamo u visit. Sto kosta, svjesni smo toga jako. Imat cemo intervjue s potencijalnim poslodavcima, imat cemo intervjue sa sluzbenicima za imigraciju na nivou Manitobe, ici cemo u banke, skole, vrtice, health klinike, ducane, kuce za rentanje.. sve sve.

Izuzev ako ne ispadnemo lijene guzice kojima se nis ne da i ne obavimo nista na tom visitu (mo's mislit kak cemo prokockat' tu, itekako skupo placenu priliku) i ako ne blenemo da cemo se za 2 mjeseca odselit iz Manitobe (sto isto tako ne mislimo, pa pobogu , pruzaju nam odlicne uvijete i izuzev javnog gradskog prometa imaju SVE, ukljucujuci i sadrzaje koje Zagreb, wannabe metropola, nema!!), to je to, dobivamo pismo podsrke za nominaciju u MPNP.

Nakon toga (2 do 3 mjeseca) kad Manitoba odobri nasu nominaciju ( a nema je razloga odbiti ako su svi dokumenti na broju i valjani), papiri idu na federalnu razinu i salju se u Bec, jer je on zaduzen za nas u Hrvatskoj. E tu se prica rasteze, jer je timeline za Bec 9 do 12 mjeseci za Provintial Nominee Programe. Tu ce nas u neko doba zvati da obavimo lijecnicki, sto je dodatan trosak.

E sad. U slucaju da imamo toliko lude srece i da nam se desi da za vrijeme visita netko od potencijalnih poslodavaca nama napise job offer i izjavi da ce nas zaposliti cim dodjemo, stvar se znatno ubrzava. Tada mi imamo pravo traziti Work Permit cim nas Manitoba nominira. Drugim rijecima, do jeseni bismo mogli sletjeti u Manitobu i otamo, radeci, cekati da se rijesi nas Permanent status.

Ako ne dobijemo job offer (sto je realno za ocekivati, nisu bas poslodavci spremni i zeljni cekati radnu snagu mjesecima), onda je vrijeme cekanja onakvo kako sam povise napisala. Ali. U onom trenu kad papiri konacnu budu gotovi, kad dobijemo poziv, kad sletimo u Manitobu, mi u putovnice dobivamo Permanent Residence Stamp i to je to. Ne mogu nas poslat nazad za Kroejšu J ne ovoisimo o poslu i o poslodavcu, mozemo raditi sto god zelimo. Koliko god dugo zelimo. U svim smo pravima izjednaceni s Kandjanima, osim sto nemamo njihovu putovnicu i pravo glasovanja. A hvala, no meni je politike dosta za naredna 3 zivota.

Oh, jos je potrebno naglasiti da za ovu avanturu zivota nosioc aplikacije (u nasem slucaju ja) mora poloziti IELTS (engleski s 5 overall rezultatom za Manitobu), mora imati 10000 CAD na racunu za nosica aplikacije i 2000 CAD za svakog narednog clana obitelji koji dolazi s njim. To je VAS novac, njega ne dajete, ne placate nikome, no uvijet je da mora biti vidljiv na vasem (ili supruznikovom) racunu, i taj racun ne smije biti „dijeljen“ ni sa kime tko ne dolazi s vama u Kanadu.

Kao sto rekoh, sve je to skupa puno novca. IELTS je 1500 kn za sada (i vrijedi samo 2 godine). Exploratory visit ce isto tako kostati puno. Proof of funds (u nasem slucaju 14000 CAD jer nas je troje) je ogroman novac za hrvatske pojmove. Lijcenicki se isto tako krece oko nekih 1000 kn po osobi. Mi smo digli kredit. Eto, nismo ga digli za kucu niti stan (planiramo zadnje 3 godine i nikako da se odlucimo na taj korak. Sada sam sretna sto smo otezali, kao da smo cijelo vrijeme podsvjesno zali da zaista necemu tu ostati..), digli smo ga za emigraciju.

Ali mi vjerujemo da je to ulaganje u bolju buducnost, da ce nam se sve to vrlo brzo vratiti i isplatiti. Ulog je Permanent Residence, a svi oni koji su upuceni u tu problematiku i imigraciju u Kanadu trebali bi znati koliko je to – HUGE!!

Prijavila sam IELTS. Kredit je na racunu. Polako skupljamo sve potrebne dokumente koji ce nam trebati.  Ako dobijemo slobodne dane, krajem travnja ili pocetkom svibnja letimo u Exploratory visit.

Nema nazad.

Samo naprijed!

Another one Bites The Dust..

Oduvijek sam mastala o necem „vise“. Uvijek sam voljela promjene, uvijek sam zamisljala „nesto bolje“.

Kad sam imala 14 godina, secuci ulicama svog grada zamisljala sam kako secem Liverpoolom i pricam engleski (i dobro, kako ce se iza coska pojaviti Michael Owen i pasti na koljena predamnom  ;D).

Kad sam imala 15 godina bila sam uvjerena da cu studirati engleski.

Sad kad vrtim film, oduvijek sam bila „nocna ptica“ i oduvijek mi je najvise odgovaralo ici spavati u gluho doba noci/ranog jutra. Taman na +7 ili 8 sati od CETa ;)

S Kanadom sam pocela koketriati 2008. Na forumu citati o Working Holiday visi, o Skilled Worker programima i sl.. Kada sam je spomenula tada decku a danas muzu, njemu se ideja nije svidjela.. Meni se nije svidjela ideja zivota bez njega, pa sam se poklopila usima i pustila istrazivanja. Ponekad bih, s vremena na vrijeme, skicnula sto se dogadja s imigracijom u Kanadu, dodatno se obeshrabrila postrozavanjem kriterija, i prepustila hrvatskoj svakodnevici.. Da, ne sramim se priznati da tada zaista nisam bila niti dovoljno odlucna niti dovoljno hrabra.

Medjutim, prolazile su godine, zivot je zurio dalje, kriza je u Europi rasla (iako, moram priznati da smo se mi s nasim poslovima i nasim radnim mjestima do nedavno jako dobro drzali), na svijet smo donijeli bice za ciju smo buducnost odgovorni iskljucivo i jedino mi.

Dosli smo do zida pred kojim nam je postalo kristalno jasno da nam ovdje, na nasoj rodnoj grudi, nece biti bolje. Bit ce samo jos gore. U nedogled.

Muz, doduse, samo zeli bolje uvijete, bolju placu. Njemu nije problem raditi k'o mazga, ali za taj rad zeli biti i placen. Sto ovdje nije. Nedavno se dogadjalo da radi 14 i vise sati dnevno a da za to nije placen.

Ja, uz istu stvar kojoj i on tezi, to ipak gledam i iz neke drugacije, dublje pespektive. Mene strasno smeta mentalitet, politika, mediji, besperspektivnost. Ne znam na koji nacin da ovdje odgajam dijete, kojim vrijednostima da ga poucim. Ma, sve me smeta, osjecam se potpuno izvan ovog drustva i okoline, osjecam kako me sve to gusi i kako je pitanje vremena kada cu popucati po savovima.

Eh, sad, hocu li se povuci u sebe i njihati se u nekoj ustanovi s rukama zavezamim u kosulju, ili artiljerijom pucat' po Markovom trgu, tko to moze znati :D

Srecom, i muzu je dosta. Rekli smo – IDEMO!!

Obzirom da sam neko predznanje o Kanadi i programima imigracije vec imala, nisam krneula od gole nule; no unatoc tome, trebalo je puuuuuno truda, surfanja, citanja, otvaranja linkova, ispitivanja po raznim forumaima i fejs grupama da slozimo kockice.

Ukratko, imali smo dvije opcije:

Ili ganjati LMO (sto znaci, iz Hrvatske naci poslodavca koji je u mogucnosti zaposliti stranog radnika, i to ne na bilo koju poziciju, vec na skilled poziciju koja znaci da nakon xy mjeseci mozemo aplicirati za Permanent Residnece), sto je u principu jako tesko ako nemate neko zanimanje koje je u Kanadi jaaaaako trazeno i deficitarno.

Ili pripremiti gomilu novca, zivaca i nadasve strpljenja pa pokusato preko nekih provincijskih programa odmah upecati taj famozni Permanent Residence.

Od te druge opcije mnogi su nas odgovarali, jer je skupa i dugo traje, i svakim danom se sve vise zatvaraju njena vrata i postrozuju kriteriji.

Nama je sve to bilo jasno, i slali smo resumee diljem Kanade i trazili smo LMO. Bezuspjesno.

A onda se pojavio tracak nade....